Obećanje

Baš kao što se dalo očekivati, čim se slegla prašina oko beogradskih izbora, na dnevni red je došlo pitanje svih pitanja. Aleksandar Vučić je šest godina prolongirao ispunjenje obećanja datog međunarodnoj zajednici, no, po svemu sudeći, ovom odlaganju dolazi kraj.

Na unutrašnjem planu, Srpska napredna stranka - tada predvođena Tomislavom Nikolićem je osvojila vlast na izduvnim gasovima radikalske ideologije, koja je bila uobličena na taj način da evrointegracije postanu njen sastavni deo. Zaista, u svim kampanjama do 2012. godine (pa čak i 2014.), zaglušujuće je isticano kako Srbija, dok je SNS-a na vlasti, nikada neće priznati Kosovo.
A onda, gotovo iz drugog plana, počinje da se profiliše kult ličnosti Aleksandra Vučića, koji je od kraja 2012, do prvih meseci 2018. godine izrastao u apsolutnog gospodara Srbije. Ne znam u koju verziju priče o njegovom sada već famoznom "Obećanju" da verujem: da li je ono dato Angeli Merkel ili Kameronu Manteru, no tada marginalni i vrlo ambiciozni Nikolićev zamenik jeste nešto u tom smislu uradio.

Za one koji ne znaju, suština tog obećanja je da Srbija neće direktno priznati nezavisnost Kosova, ali da će mimo toga učiniti sve kao da ga prhvata za suverenu državu: prekinuće blokadu članstva svoje (još uvek) južne pokrajine u Ujedinjenim nacijama i prestaće da "kažnjava" one zemlje koje prihvataju nezavisnost.

Kako je Vučićeva moć rasla, sve ređe se čula ta ranije papagajski ponavljana fraza o tome kako "Srbija nikada neće priznati Kosovo". Zapravo, ja ne znam kada sam je u eksplicitno jasnoj formi poslednji put čuo iz njegovih usta - ukoliko se ne varam, poslednji, koji ju je nedvosmisleno izgovorio je bio Nikolić, a on je danas u nekoj vrsti političke penzije.

Neki udeo u svemu što nam se na unutrašnje-političkom planu dešava snosi i "međunarodna zajednica" (čitaj Evropska unija i SAD). Vrlo verovatno ima istine u tvrdnjama da je Vučić, u zamenu za to što "mora da uradi", tražio apsolutnu toleranciju u pogledu kontrole medija i drobljenja političkih oponenata. Upravo zato, Nemačka, SAD i ostatak EU su "zažmurili" na jedno oko po pitanju toga što Srbija uveliko krši brojne civilizacijske standarde, a nije nemoguće da su u tome čak i dale određenu logističku podršku. Njihov interes u tom smislu je dvojak: najpre, prethodni režim u velikoj meri zbog slobode medija nije mogao (ni da je hteo) da natera naciju da proguta "pilule", koje joj sada SNS i te kako uspešno daje. Osim toga, politika čvrsto kontrolisanih "stabilokratija" je sistem koji se (verovatno po ideji Nemačke) uspostavlja diljem Evrope, kako bi se osiguralo da ne dođe do novog konflikta, u situaciji kada samo jezgro EU ima brojne ekonomske i političke probleme.

Ali da se zatvoreno oko Zapada lagano otvara, svedoči jedna činjenica, koja predstavlja reprizu događaja iz Rambujea (s tim što su ovog puta male šanse da će uslediti sve ono što je bilo posle ovih propalih pregovora). Posredničku ulogu je, najpre, preuzela Evropa (baš kao i 1991), no, nije se mnogo postiglo (baš kao ni 1991). A onda se, gotovo niotkuda, pojavila Medlin Olbrajt, udarila šakom u sto i počela da preti. Koliko god uvek to bilo na našu štetu, urođena američka pragmatičnost jeste nešto promenila: 1999. godine, Jugoslavija je bila žestoko bombardovana, njena vojska je napustila Kosovo, a američki medijski i finansijski kapaciteti su odigrali veoma važnu ulogu u rušenju Slobodana Miloševića. Podsećanja radi: četiri godine ranije su NATO bombe i američka organizacija pregovora u Dejtonu zaustavile rat u Bosni, s tim što je Milošević tada proglašen "princom mira na Balkanu".

Dolazak Vesa Mičela je, u tom smislu, uporediv sa "upadom" Medlin Olbrajt na pregovore u Rambujeu. Amerikanci su pod Obaminom administracijom vidno prepustili Evropi (pre svega Nemačkoj) vodeću ulogu u posredničkim pregovorima.  Ali, kako se u njima nije mnogo odmaklo, oni, po svemu sudeći, ponovo gube strpljenje. Simbolična je činjenica da njihovo čeljade, nezavisno Kosovo, za deset godina nije mnogo odmaklo u izgradnji države. U tom smislu, po njih je srećna okolnost da i Vučić sa jedne, kao i Tači i Haradinaj sa druge strane pružaju dovoljno materijala da budu veoma ucenjeni.
Njih trojica bi svakako voleli da nemušto sročena strategija EU, u kojoj piše da se pitanje Kosova mora rešiti "što je pre moguće" podrazumeva da to, zapravo bude, "što je kasnije moguće" (idealno 2023, ili 2024. godine), no Amerikanci to nesumnjivo drugačije vide, te verovatno ima neke istine u tome da se nešto mora uraditi već do leta, ili barem do kraja ove godine.

Da je tako, potvrđuje i jedva iznuđena potvrda informacije da je Vučić za vikend (odmah posle "dramatične" konferencije za novinare) otputovao u Njujork, u nešto što je bio pokušaj "tajne" posete, no u tome je raskrinkan. Takođe, on još uvek nije demantovao da se u prethodni utorak u Parizu tajno sastao sa Hašimom Tačijem. Diplomatska aktivnost je vrlo užurbana, verovatno da i tajne službe u tom smislu igraju nemalu ulogu.
No, da li će Vučić, kako to nagađa Vuk Jeremić, tajnim dogovorom sa albanskim političarima, a na obostrano zadovoljstvo zaista pokušati da "izigra" međunarodnu zajednicu i ponovo prolongirati svoj potpis? Nisam siguran da je to pametno. Niti da je zaista njegov cilj. Naime, Amerikanci su svojim povratkom u igru i postavljanjem veoma kratkih rokova blokirali sve bezbedne izlaze. Štaviše, ismejali su Vučićevu "naknadnu pamet" u pokušaju da trguje Preševskom dolinom u zamenu za sever Kosova.

Ukoliko bude hteo da odloži potpisivanje sporazuma, vrlo verovatno se njegova medijska slika u svetu može promeniti preko noći (poigravanja sa Miloševićevim ugledom, u tom smislu, najbolje svedoče kako je to moguće: u svega nekoliko meseci, on je od "princa mira na Balkanu" ponovo postao "balkanski kasapin"). Ako, pak, bude pretio "menjanjem strateškog cilja", odnosno, okretanjem Rusiji ili Kini (koji nemaju naročito pozitivno mišljenje o njemu samom), verovatno da ga čeka još gora sudbina, naročito posle Putinove nove izborne pobede, koja Zapadu uliva strah u kosti. On može pokušati da raspiše referendum, ili, pak, parlamentarne izbore (u čemu je već jednom pre nekoliko meseci sprečen), no, u tom smislu mu se može postaviti pitanje zašto to uopšte čini, kad je na svim izborima u prethodne četiri godine potvrđeno da uživa plebescitarnu podršku za sva rešenja koja nudi. Ukoliko bi on zaista na taj način pokušao da nasamari Zapad, vrlo je verovatno da bi izgubio logističku podršku, koju je do sada uživao.

Summa summarum: najbezbedniji "izlaz" za samog Vučića jeste da potpiše obećani sporazum. Jer, lažna obećanja data narodu je daleko lakše izigrati od obećanja datih "moćnim" igračima. Uz nadu da će u zemlji i dalje vladati medijski mrak, da će propagandna mašinerija uspešno pokazati da nije što jeste, i da ga - iznad svega - Zapad neće aktivno i svesno pustiti niz vodu. Jer: uvek može iskrsnuti razlog zbog kojeg je praktično imati svog "jakog čoveka" na Balkanu. Recimo: izbeglička kriza.

Коментари

Популарни постови са овог блога

#13april

Imam srce, glavu nemam